Najveći deo bolesti je rezultat
blokiranja prirodnog protoka stvaralačke energije pojedinca. Proces
izlečenja jeste proces oslobađanja naše stvaralačke snage.
Zbog čega blokiramo svoju stvaralačku
energiju ?
Prolazeći kroz bolna iskustva koja nam
donosi život, automatski nastojimo da ne osećamo bol. Činili smo to još kao deca. Prosto odsecamo
fizički bol tako što povlačimo svest iz povređenog dela tela.
Odsecamo psihičku i emocionalnu patnju tako što napinjemo mišiće
i potiskujemo je u podsvest. Da bismo je i održali u podsvesti
(ponekad i na samom pragu svesti) stvaramo u svom životu
najrazličitije situacije koje nam odvraćaju pažnju od nje. Trudimo
se da stalno budemo jako zauzeti i postajemo radoholičari. Ili odemo
u sasvim suprotnom pravcu, u blaženstvo "glave na otavi".
Mnogi postanu zavisni od droga, cigareta, čokolade ili alkohola. Mnogi od nas postanu zavisni od nastojanja da dostignu perfekciju, da
budu najbolji ili najgori. Projektujemo svoje probleme na nekog
drugog i počnemo da brinemo o njemu, umesto da se bacimo na
rešavanje sopstvenih problema. Da ne bismo osećali bol, pogrešno
usmeravamo ili potiskujemo velike količine energije, a time i ono
što jesmo, i ono što trenutno osećamo. Čini nam se da je to
delotvorno, čini nam se da možemo da se izvučemo ako ne osećamo ili ako potiskujemo
sebe, ali to tako ne ide. Cena je ogromna, ali mi čak poričemo da
ona uopšte postoji. Cena je naš život.
Čini nam se da bol možemo da
zaustavimo samo tako što ćemo da zaustavimo protok energije koja u sebi sadrži taj bol. Postoje
specifični energetski tokovi koji sadrže fizičke, emocionalne i
psihičke bolove. Na nesreću, ti energetald tokovi u sebi nose i sve
drugo. Bol je samo deo njihove sadržine. Kada zaustavimo negativna
iskustva kao što su bol, bes, ili stlrah od bilo kakve negativne
situacije, istovremeno zaustavljamo i ona pozitivna iskustva,
uključujuć i njihove fizičke, emocionalne i psihičke aspekte.
Moguće da nismo ni svesni odvijanja
ovog procesa jer, kada zađemo u svoje razumne godine, on je već prerastao u naviku. Podižemo zidove
oko svojih rana. Na taj način podižemo zid i oko svoje veze s
dubljim središnjim jezgrom. Budući da stvaralački proces dolazi iz
tog stvaralačkog jezgra u nama, znači da smo i oko njega podigli
zid. Doslovno smo, znači, zazidali svoju suštinu i odvojili je od
svoje svesti i svog spoljašnjeg života.
Zamrznuti psihičko-vremenski
konglomerati
Potisnuti bol često nastaje u vrlo
ranom detinjstvu, a u mnogo slučajeva se to dešava čak pre
rođenja, još u materici. Od tada, svaki put kad smo zaustavili
protok energije u nekom bolnom događaju, zapravo smo zamrznuli taj
događaj u energiji i vremenu. To je ono što nazivamo blokom u našem
auričnom polju. Pošto je aurično polje sastavljeno od
energije/svesti, blok je zamrznuta energija/svest. Deo naše psihe
koji je povezan s tim događajem talkođe se zamrzao onog časa kad
smo zaustavili bol. Taj deo naše psihe ostaje zamrznut sve dok ga ne otkravimo. On ne postaje zreliji zajedno s nama. Ako se to
"nešto" desilo kada smo bili jednogodišnjaci, taj deo
naše psihe je još uvek star samo jednu godinu. Probuđen, nastaviće
da bude i pondaša se kao jednogodišnjak. Neće sazreti sve dok ne bude isceljen, a isceliće se samo
uz pomoć dovoljne količine energije koja će izazvati otapanje i
započeti proces sazrevanja.
Puni smo takvih vremenskih blokova
energija/svest. Koliko vremena se, u toku bilo kog dana, neko ljudsko biće ponaša u skladu sa
svojim zrelim (odraslim) godinama? Malo. Neprestano stupmno u interakcije s drugima iz različitih
zamrznutih psihičko-vremenskih blokova. Tokom bilo koje intenzivne
interakcije, svaka osoba može u jednom trenutku da reaguje iz svoje
odrasle unutrašnjosti, a već sleclećeg može da se prebaci na
aspekt deteta povređenog u odrađenom dobu. To konstantno
prebacivanje iz jednog u drugi aspekt unutrašnje svesti i jeste ono
što komunikaciju čini tako teškom.
Snažan aspekt takvih blokova
zamrznutog psihičkog vremena jeste to što se oni objedinjavaju i
sačinjavaju konglomerate. Tako recimo, enerigija može da potiče od
osećanja napuštenosti.
…
Bez obzira na to koliki stepen
napuštenosti se osobi desi kasnije u životu, nju će pogađati istom
razornom snagom kao i prvi put.
Iz takvih dubokih trauma, mi formiramo
vizualizovani zahljučak. Vizllelizovani zaključak je zasnovan na iskustvu - u ovom primeru iskustvu
proisteklom iz napuštenosti. Zasnovan je na dečijoj logici koja
kaže: "Ako volim, biću napušten". Ovakvim vizualizovanim
zaiključkom bivaju potom obojene sve slične situacije. Osoba,
očigledno, nije svesna da ima takvo mišljenje. Umesto toga, ono je
nesvesno ukopano mišljenje u njegovom sistemu uverenja i on ga kao
takvo nosi kroz život.
….
Kada mu sa bilo šta slično desi
kasnije u životu, njegova će reakcija poticati sa stanovišta
vizualizovanog zaključka pre nego sa stanovišta stvarne situacije.
Ovo izaziva najrazličitije vrste emocionalnih reakcija koje su
preterane u odnosu na datu situaciju.
Naši vizualizovani zaključci pokreču
naše lično ponašanje, koje zapravo ima tendenciju da ponovo stvara
traume slične početnima. Tako bi, na primer, ova osoba imala veliki
udeo u situaciji kada ga, recimo, napušta partner ili prijatelj.
Njeni postupci, zasnovani na nesvesnim negativnim očekivanjima,
pomogli bi u postavci cele situacije (moguće je da će previše
tražiti od partnera, kako bi joj dokazao svoju ljubav, ili ga čak
optužiti da planira da je ostavi). To njeno nesvesno ponašanje će isprovocirati i praktično i oterati partnera. Onaj
stvarni, dublji problem jeste da je ona, tretirajući sebe kao nekog
ko zaslužuje da bude napušten, zapravo napustila samu sebe.
Ne bi nikada
trebalo da potcenjujemo moć vizualizovanih zaključaka. U
pronalaženju tih sila zaklopanih u nama leži ključ procesa
transformacije do zdravlja i sreće. U nama ima mnogo takvih slika
oko kojih se okupljaju naši zamrznuti psihičko-vremenski
konglomerati. Svi mi moramo štošta da objasnimo sebi.
Ti blokovi se gomilaju... Svaki manji
segment zamrznutog psihičko-vremenskog konglomerata sastavljen je od
energije/svesti koja je bila zamrznuta tokom određenog iskustva iz
prošlosti. Ali, slična iskustva su direktno povezana, bez
obzira na to koliko ih vremena deli.
Kroz isceliteljski postupak, oslobađa
se jedan mali zamrznuti blok psihičkog vremena. Povećana energija
koja se time oslobađa u aurično polje za uzvrat počinje da oslobađa
ostale male segmente vremenskog konglomerata zato što je reč o
sličnoj energiji.
Kada se jednom oslobode ti delovi
ljudske psihe koji nisu sazrevali zajedno s ostatkom ličnosti, oni započinju proces naglog sazrevanja.
Taj proces može da potraje od nekoliko minuta do nekoliko godina, u
zavisnosti od toga koliko je duboka, jaka i prožimajuća bila
zamrznuta energija/svest.
Jednakomernim integrisanjem ovih
energija i njihovim ponovnim uključivanjem u kreativni proces života
pojedinca, dolazi do mnogih životnih promena. Život počinje ponovo
da se izgrađuje iz nove svesti, koja je sada aktivni
deo stvaralačkog procesa. Navedena osoba neće više napuštati
sebe, u nesvesnom nastojanju da nađe nekog ko će brinuti o njoj.
Umesto toga, živaće u skladu sa sobom, jer sada veruje da je vredna
nečijeg društva i da može da ostvari vezu, odnosno prijateljstvo.
Razvivši taj novi odnos sa samim sobom, privući će partnera koji u
sebi ne nosi energiju napuštenosti.
Prošlli životi su takođe deo naših
zamrznutih psihičko-vr'emenskih konglomerata, Oni se takođe
međusobno privlače i povezuju na osnovu slične energije. Nisu
razdvojeni vremenom, tako da su direktno povezani s događajima u
ovom i ostalim životima. Da bi se prodrlo u zamrznuti događaj iz
prošlog života, potrebno je nešto više energije, budući da se on
tamo nalazi duže vremena i više ga ruševina prekriva, ali tokom
isceliteljskih seansi to može da se postigne. Dešava se automatski,
onda kad je osoba spremna. Traume iz prošlog života se uvek nalaze
u korenu sadašnjih problema koji se teško rešavaju, Kada se traume
iz ovog života do izvesne mere probude uz pomoć lečenja, trauma
iz prošlog života, koja je zakopana ispod njih, izranja na
površinu kako bi i ona bila uklonjena. Ovaj vid isceliteljskog
delovanja je vrlo delotvoran u preobražavanju života klijenta, ali i
njegovog ili njenog fizičkog stanja. Kao rezultat oslobađanja
trauma iz prošlog života, uvek dolazi do velikih životnih promena.
Vaša prva rana
Poreklo bola, iz moje perspektive, vuče
još dublji koren nego blokirana energija ličnog bola ili fenomen
zvan prošli životi. On proističe iz verovanja da je svako od nas
jedinka za sebe, odvojena od svih drugih i odvojena od Boga. Mnogi od
nas veruju da, ako hoće da budu samosvojne ličnosti, moraju da budu
jedinke za sebe. Rezultat toga je da se odvajamo od svega,
uključujući tu i sopstvene porodice, prijatelje, grupe, nacije i
planetu. Ovo verovanje u odvajanje doživljava se kao strah, a iz
straha se rađaju sva ostala negativna osećanja. Kada stvorimo ta
negativna osećanja, od njih se takođe odvajamo. Proces odvajanja se
nastavlja, stvarajući sve više patnje i privida, sve dok se ta
petlja negativne povratne veze ne razreši ili preusmeri usled rada
na ličnosti... Ključ svega su ljubav i povezanost sa svime što nas
okružuje.
Ljubav je doživljaj povezanosti s
Bogom i svime što postoji. Bog je svuda i u svemu. Bog je nad nama, ispod nas, svugde oko nas i u nama.
Božanska iskra njegova je jedinstveno individualna u svakome od nas. Doživljavamo je kao svoje
unutralinje vrelo, kao jezgro svoga bića. Što smo više povezani s
Bogom izvan sebe, više smo povezani s Bogom u nama i više
ispoljavomo njegovu individualnost. Povezani s univerzalnim Bogom i
individualnim Bogom u sebi, potpuno smo sigurni i slobodni.
-----
Iz knjige izabrala Jelisaveta
(Hvala što pri kopiranju teksta navodite ovaj link)
-----
Iz knjige izabrala Jelisaveta
(Hvala što pri kopiranju teksta navodite ovaj link)